MA3CA

Draga ekipo. Želio bih danas s vama podijeliti svoja iskustva s jadranskim restoranima i gastronomskim užicima koji iz toga proizlaze.

Priča ide ovako nekako. Našli se mi na Ugljanu prije 2 godine i tako tumaramo mjestima pa baš kad smo se zatekli u Kalima, starom ribarskom mjestu, žena poželi da ručamo ribu, jer ako tu neće biti dobra i svježa riba neće nigdje. I tako, pomalo izgubljeni u vremenu i prrostoru, ne znajući za mjesto gdje bismo mogli prezalogajit, ovažim se ja i dođem do prvog kioska. Dobardan, dobardan. Mogu li vas nešto pitati. Možete li nam prepuručiti dobar riblji restoran u Kalima. Žena samo što nije prasnula u smijeh. Pa znate nema.. tu.. .baš nekih restorana.... Možda da probate na glavnoj cesti, tamo ima neki...

I tako, zaputimo se mi na glavnu cestu prema Kukljici, kad stvarno tamo neki restoran, zove se Franov.

Dobardan, dobardan. Mi bismo pojeli finu ribicu kod vas. Što nudite?

Joj, meni je ovo prvi radni dan, idem pitat. I pita.

Imamo ribu, mješanu (porcija za dvoje 120 kn), kaže ona nama pomalo nesuvislo.

A jel svježa?, pitam ja drsko. Joj, idem pitat. I pita. Svježa je, smrznuta....

Kako mislite smrznuta????? A koje vrste nudiite te smrznute. Joj, ne znam idem pitat. I pita. Imate smrznute ove i one i bla bla bla.

E sad, bili smo jako gladni, djeca plaću, umiru od gladi i nema uzmaka.

Pa dobro dajte nam 2 porcije "ribe" i 4 porcije blitve.

Blitve????? Joj mislim da nema, al idem pitat. I ode pitat.

E sad ja u tom trenutku onak pogledam žunu, oboje zakolutamo očima. Pa dobro kak na moru nema blitve, pa to tu raste kraj ceste.

Nema blitve. Samo slani krumpir.

Rezime: Riba tak tak, koliko može bit dobra smrznuta. Krumpir bez veze, salata kriminal. 500 kn ceh. KATASTROFA. osjećaš se opljačkano.


Priča druga.

Opet mi na Ugljanu ove godine, opet Kali, opet nema normalnog restorana, a trajkt za Zadar nam zbriso ispred nosa (znate ono: loše vrijeme, idemo u Zadar prošetat...). Broj djece 5, svi gladni, odraslih četvoro, svi nadrkani zbog trajekta. A jebiga, idemo u Franov restoran, valjda su se popravili.

Dobardan, dobardan, u prolazu, oči kolutaju. Mi sami na ogromnoj terasi koja može primit 60 ljudi...

Frend odvodi malu na WC i usput čuje sljedeći razgovor nevodne konobarice i nekoga u kuhinji: "JOJ, ovi će sigurno jest, šta da im ponudim, štaaaa?????

Dolazi kvazikonobarica:

A vi ćete nešto popiiit ili...?, upita ona preko one stvari, moleći Boga da samo naručimo piće.

I popit i pojest.

AAAAAA, znate nema nam naše glavne kuharice pa vam možemo punudit bolonjez, milanjez, mješano meso...

A ribu?, svi ćemo u glas
Nema glavne kuharice, joj, ali imamo lignje, jadranske.

Pa dobro, dajte nam 4 porcije čevapa (sramota me priznat), pomfrit uz to 3x lignje na žaru i jednom pržene i blitvu + 4 mješane salate.
Blitvu????, joj ne znam jel ima blitve.... Idem pitat. (zakleo bih se da je to ona ista mala od prije 2 godine). Imaaa blitve, nemreš bilivit.

I sad rezime: lignje na žaru, stvarno jadranske, dobre. Ove pržene, natopljene u ulju s poluraspadnutom smjesom nečega za pohanje (ispale su na kraju pohane, a ne pržene u brašnu) – katastrofalno, blitva – 6 listića blitve na 50 kockica krumpira, nekuhanog, tvrdog. Pomfrit pliva u ulju, kao da je kuhan u ulju, grozno. Salata, mješana, natopljena s najjačim alkoholnim octom koji je dobrano odstajao na zraku, kupus, tvrd, prethodno neposoljen, paradajzi gnjecavi. E da, ćevapi su navodno bili dobri po pričama djece.

I tu negdje, na pola ručka, ja onako ljut, velim ekipi da ako me ova mala pita jel bilo sve u redu, sasut ću joj sve u lice. Ali ekipa se usprotivila, da kao ja ne budem nepristojan, nek prgrizem..... Na kraju ručka, mala se nije ni usudila pitat da li je bilo sve u redu, pa joj nisam ni mogao ništa sasut u lice.

CEH: 800 kn (pili smo samo sokove i ishlapljelu pivu). Po računu je ispalo da smo maznuli 1,2 kg skupocjenih jadranskih lignji. Mi otišli tužni, pokunjeni i praznih džepova u nove jadranske avanture.

Spremamo se danas ujutro Mala i ja na bankomat po neku paru, kad nas klinac broj 3 prokuži i hoće i on s nama. Mala ga molećljivo pokuša uvjeriti da je vani hladno i da se odmah vraćamo, ali mali ostade uporan. Ona je takop žarko željela biti sama sa svojim tatom. Dobro, popustim ja (jer svoju ljubav uvijek moram dijeliti bar na četiri dijela): „Neka ide i on s nama“. Uto se zaću plač od Male: tata ja , ja vidim mutno, aaaah. Mala mala povikah, što je? Tata ne vidim dobro, sve mi je mutno, tata ne vidiiiim teeee. Buuuuuuuu ahhhhhhhhh buuuuuuuuuu!!!!! Pogled prazan, gleda oko sebe a ne vidi. Duignem prst, pa lijevo desno, lijevo, ne prati!

Sto mi je stvari proletilo kroz glavi, jer sam imao jednu tragičnu epizodu sa sličnim slijedom u životu. Odnesoh je na krevet i uptah: Mala od kad ne vidiš dobro? Već 2 tjedna, od onda kad sam se vratila s izleta, isplaće Mala. E tu mi je nešto postalo sumnjivo jer ni jednom rječju to do danas nije spomenula. Kad sam se nakon par minuta uvjerio da to nije „zamućenje“ od danas nego ima tome već dosta vremena smirih se malo. Rekoh ženi da ćemo je voditi doktoru pa vjerovatno kod okuliste....

Povedoh je ipak sa sobom na bankomat kad sretoh poznanicu čije dijete ide u vrtić zajedno s mojom Malom i ispričah joj epizodu od prije 10 minuta. Ova prasne u smijeh i ispriča mi da je istu priču njena Mala provalila prije 2 dana. Dakle priča kruži.....


Mala me je cijeli dan cimala da bi ona naočale i čak je isprobavala moje kako bi me uvjerila da bolje vidi.

Popodne sam je odveo na trampolin i pusti da skače pola sata. Kad čuješ nju na kraju: Tata, tata ja sam progledala više mi nije mutno.

I dobro kaj da si sad čovjek misli? Takav stupanj manipulacije čovjek ne očekuje od jedne šestgodišnjakinje. Jasno je meni da je ona željela moju pažnju, ali oduzela mi pola godine života ili kao da sam popušio 120 šteka cigareta. Pogledah se večeras u ogledalo i vidjeh tri nove sijede.

Ljeto 1976. Ja klinac provodim praznike kod bake u malom provincijskom gradiću prepunom doživljaja i zanimljivih likova: bilo je tu ljudi iz polusvijeta, socijalnih slučajeva, alkoholičara, ljudi tragičnih sudbina koje tada nisam ni izbliza mogao shvatiti. Svi su oni prolazili kroz kuću moje bake, koja je bila na putu do tržnice pa su ljudi svraćali na čašicu rakijice i razgovora. Ja sam s velikom znatiželjom i oduševljenjem upijao njihove priče i sudbine (uglavnom Mirko-Slavko fore: partizani, domobrani, onih trećih nije bilo...).

Naravno, takav milje je rađao i niz veselih i zabavnih pričica koje su se godinama prepričavale u razno raznim prigodama, uvijek s nekim promijenjenim detaljom. Današnja pričica će vam ispričati događaje vezane uz moja prva iskustva sa sexom (vjerujte mi htio sam izbjeći pisati o temama sexa, ali ne ide).

Kum Pero uletio je bez daha u kuhinju i uzviknuo: Jeste vidli? Šta jel smo vidli?, upita moja baka nezainteresirano. Parkirao je autobus ispred vaše kuće, navukao je zastore, a s njim je nutra bila i neka ženska. Daj, daj da vidim tu s prozora šta se događa, sumljivo je to meni, sav zadihan promrmlja kum Pero.

Kum Pero je inače znao znao pričati čudne pričice koja ja uopće nisam razumio. Znam samo da je stalno pričao o nekakvom mrdanju i susjedi Branki, a ja sam u to vrijeme to povezivao sa sasvim desetim stvarima.

I sljedećeg trenutka su svi bili na prozoru: moj djed, baka, susjeda Franca, susjed Đuro i kum Pero. Ja sam si donio stolac i stao na njega. Nisam razumio što je tako zanimljivo u parkiranom autobusu Čazmatransa s navučenim zastorima, valjda sam mislio da je vozač prilegao. Gle, gle kako se trese, sad se MRDAJU, rekao je susjed Đuro. Baka, a šta to znači, jel to oni plešu u autobusu? Aha, promrmlja baka. Nisam joj vjerovao, odmah mi je bilo sumljivo. Nakon nekih 15 minuta, autobus se smirio, a vozač je razgrnuo zastore i otvorio vrata. Iz autobusa je izašla zgodna mlađa ženska, popravljajući si suknju i bretelice na majici.

Sljedećih nekoliko tjedana prizor se ponavljao, čini mi se po sjećanju, svake srijede, samo je publike iz tjedna u tjedan u našoj kući bilo sve više i više, pa su morali rasporediti u susjedne sobe i zauzeti dobre pozicije. Meni je to bilo postalo jako zanimljvo, ali je veliki upitnik i dalje stajao iznad moje male dječje glave.

Odlučio sam se zato raspitati kod svog prijatelja Gorana, koji je bio stariji od mene 2 godine i puno je više znao o životu kao takvom. Ma oni ti se jebeju nutra, rekao mi je Goran i nakon toga mi sve detaljno objasnio. Sad sam i ja bio spreman za show u srijedu. Do tad je bilo ko da gledaš balet, a ne pročitaš sadržaj prije toga.

I došla je konačno ta srijeda. Sve je krenulo po ustaljenom scenariju. Autobus stiže, parkira se paraleno s kućom, zastori se navlače. Ali u tom trenutku dolazi do nagle promjene scenarija. U autobus ulijeće drugi brkati muškarac, autobus se počinje tresti, kum Pero komentira da imaju neki grupni eks. Nakon 5 minuta iz autobusa izlazi brko i za kosu izvlaći žensku i psuje joj sve po spisku (spominjao nekakvu kurvu?? i materinu i neku ..ičku). Vozač sjeda za volan, potrgane košulje i raskrvavljenog nosa, pali ga i ko lud briše s mjesta događaja.

Naravno, predstava je zauvijek završila, bar na ovom mjestu, a ja sam, uz svesrdnu Goranovu pomoć, ponešto naučio o sexu.

Nakon ovog nemilog događaja, shvatio sam da je autobus opasna stvar i dugo sam odbijao voziti se njime. I danas se sav stresem pri pogledu na vozača autobusa.

Stara Franjička bila je, blago rečeno, malo ekscentrična starica u kasnim 70-etima. Stanovala je u nekad zacijelo lijepoj, a sad sasvim oronuloj kući, sagrađenoj početkom prošlog stoljeća. Živjela je sama sa svojih desetak mačaka s kojima je (ljudi su pričali) i jela i spavala. Pse nije podnosila. Nije baš ni osobito mirisala pa su je se susjedi klonili. Po susjedstvu se pričalo se da je nekad bila bogata i lijepa, ali je poslije odlaska muža, skroz naskroz šenula s pameću.

Stari Franjić je, kažu, jednoga dana kad je gđa Franjić bila u Varaždinu kod svoje majke, spakirao kofere, podigao novac iz banke i zbrisao u nepoznatom smjeru sa svojom 17-estogodišnjom učenicom Olgom. To ju je dotuklo. Muž je nakon dvije godine umro od infarkta pa je naslijedila njegovu malu profesorsku mirovinu.

Od mirovine se nije moglo živjeti pa je Franjička malo po malo morala rasprodavati svoje obiteljsko bogatsvo koje je naslijedila od svog oca, uglednog liječnika. Tako je na red došao i veliki crni klavir marke Petrof. Dečki su se dobro namučili kad su ga jedva iznijeli iz kuće i digli ga na kamion. "Dečki jeste za malo friške pasetine?" upitala je ljubazno gđa Franjić, držeći u ruci tanjur s mesom. "Prasetine velite? Kaj dečki velite na to, bumo gablali?" Bilo je negdje oko 11h, ogladnilo se, pa su se dečki bacili na gablec. Mali Đuro je komentirao da nikad u životu nije jeo bolju prasetinu, a i stari se Horvat složio s njim. "Je, nekak je posebna, mekana i fino miriši. Nije ta stara tak ni bleseva kak se čini."

Sunce je upržilo, pa su maloga Đuru poslali po četiri pive kod "Debelog". Da skrati put, Đuro krene iza kuće, preko vrta, namjeravajući preskočiti ogradu. Kad se približio ogradi na njoj vidi tri čudna obješena krzna koja su nalikovali na pseća. Panično poče vraćati film na trenutak kad ih je Franjička ponudila jelom. Je li rekla prasetina ili pasetina????? pitao se Đuro dok je povraćao u obližnju grabu.

Slavek Jakupović je bio pošten, ali ne baš pretjerano vrijedan i radišan čovjek. Imao ženu i petoro djece i svi su, osim najstarije Magde koja se udala, živjeli u maloj kućici s dvije sobe blizu prvih vinograda, podalje od sela.

Jedna im je soba bila i kuhinja i blagavona i dnevni boravak i dječja soba i kupaonica, a toalet im je bio dislociran nekoliko metara od kuće u smjeru kokošinjca. U drugoj sobi spavali su samo Slavek i Cila (od Cecilija), njegova žena. Voljeli su se i to im je olakšavalo njihovo siromaštvo i nedače koje ono donosilo. A tu je bila i koza Bara koja ih je svakodnevno krijepila ukusnim mlijekom te ih jednom ili dvaput godišnje uveseljavala malim jarićima.

Supruga Cila bila je domaćica i brinula se za red u kući i izvan nje te o odgoju djece. Slavekje za to vrijeme mukotrpno zarađivao svoj kruh na Željeznici, svakodnevno prebacujući skretnicu lijevo, desno, lijevo, desno. Bilo je dana kad bi dobio i dodatna zaduženja te se morao brinuti i o podizanju i spuštanju rampe kad god bi koji vlak prolazio (rampar Joža znao se često napiti, pa ga je Slavek mijenjao). Znalo se dogoditi da vlak prođe kroz stanicu i četiri puta u jednoj smjeni. Sve u svemu, bio je to naporan, iscrpljujući odgovoran i stresan posao, a Slavek je taj stres na poslu liječio prirodnim napitkom na bazi grožđa. Pomagalo je. Nakon druge litrenke prirodnog, domaćeg Direktora bez konzervansa osjećao se sasvim opuštenim. I tako iz dana u dan u posljednjih 19 godina.

Jednoga dana, koza Bara se tjerala. Trebalo ju odvesti do susjednog sela kod kuma Pižmeka i njegovog Jarca na vođenje ljubavi iliti seks. Kako je taj dan radio drugu smjenu, Slavek se nešto ranije uputi sa svojom kozom kod kuma Drajsa na oplodnju. Jarec je tog dana bio u formi pa je sve bilo gotovo u pet minuta tak da si je Slavek mogao popiti još gemišt - dva s kumom, prije no što krene na posao. Stali su na desetom ili jedanaestom (tko to uopće broji?). - Kume sad moram na posel, denes sem i na rampi. Objavio je važno Slavek.

Bila je vručina, noge su bile teške, popilo se, a i trebalo je vući kozu sa sobom. Kad je stigao pred skretničarsku kučicu, osjetio je jaki pritisak u mjehuru pa je svoju Baru privezao za rampu, a on otrčao u obližnje grmlje da se olakša.

Brzi iz Vinkovaca je protutnjao netom prije no što je Slavek iscijedio posljednju kap. Smiješak je titrao na njegovom licu, što od olakšanja koje je osjetio, što od kumovog gemišta. Zakopčavao je zadnji gumb na svojim štofanim hlaćama kad je čuo kako iz smjera pruge dolazi neko neartikulizano kričanje. U glavi mu je bilo jako mutno tako da u prvi mah nije shvatio što se događa, a onda mu se naglo razbistrilo. – BARA!!! Povikao je iz glasa i potrčao prema rampi. Rampa je bila podignuta, a skupa s njom i njegova koza Bara. Nije joj više bilo pomoći.

Toga dana, skretničar Slavek je doživio prosvjetljenje koje će iz korjena promijeniti njegov život. Shvatio je koje posljedice njegov alkoholizam ima za njega i njegovu obitelj. SHVATIO JE DA ALKOHOL UBIJA!

S obzirom da još nisam otišao na more, a trebao sam, slijedi jedna edukativna priča. Naravno kao i dosad i ova je temeljena na stvarnim događajima.... Dakle moji profesorice i profesori priča ide ovako nekako:

Dan je počeo s kišom, pa je profesor Majnarić morao ponijeti svoj stari crni kišobran, koji je dobio na poklon od svoje žene Matilde za 34 rođendan. Bilo je to prije 10 godina. Otvarajući kišobran razmišljao je o tome kako mu se sada sve to čini davno i nekako strano. I Matilda od jutros nije Matilda od prije 10 godina. Nekad se ta Matilda budila ranije kako bi mu prije posla spremila doručak i uvijek bi ga dočekivala s osmijehom na licu. Ne sjeća se kad je nestalo osmjeha, ali se sjeća da zadnjih pet godina ne doručkuje.

Imao je namrgođen izraz lica dok je razmišljao o svemu tome, a onda odjednom, lice mu se ozarilo osmjehom. Danas drži sat povijesti IV d razredu. Tema je uspon Adolfa Hitlera i nacional-socijalizma u Njemačkoj. Naravno, nije ga oduševljavala tema predavanja, nego pomisao na to da će ponovno vidjeti Maju M. Maja M. stigla je taj razred tek početkom ove godine jer se zajedno s majkom preselila iz Siska u njegov grad. Odmah po upoznavanju s novom učenicom primijetio je da ga ta mala guta svojim mačkastim zelenim okicama. Prvo je mislio da umišlja, pa je svjesno odbacivao takvu mogućnost, ali vraga, mala je buljila u njega i gutala svaku njegovu riječ i provokativno grickala gumicu na olovci.

Pokušao ju je ignorirati, ali bi mu uvijek pogled padao na njene bujne grudi koje su se nazirale iz dubokog dekoltea. Stari jarče popalio si se ko pubertetlija, proći će te, pa kćer ti može biti, pokušao je sebi racionalno rastumačiti profesor. Pomoglo bi, ali samo na nekoliko dana, do novog sata s VI d. Izgubio je glavu. Više ni spavati pošteno nije mogao.

Danas je konačno odlučio. Pozvat će je k sebi u kabinet pa nek bude što bude. Ovu neizvjesnost, ovo mučenje više ne može više izdržati. Mala je punoljetna, odgovorna je za svoje postupke i odluke, tumačio si je profesor. Ako ima i imalo šanse priuštit će si kratku, neobaveznu avanturu. Ta poznavao je dosta svojih prijatelja koji su učinili isto, i to nekoliko puta. Žene uglavnom nikad nisu saznale, a brak njegovih prijatelja nekako je očvrsnuo poslije tih avantura. Duboko u sebi, profesor Majnarić je isto priželjkivao i za svoj brak, a ovo je na neki način bio poziv upomoć, slamka spasa koja će uskrsnuti njihov usahli brak.

Pri završetku predavanja, profesor se nezainteresirano obrati Maji. M.: - Majo, molim Vas da dođete u moj kabinet poslije sata, prokomentirao bih s vama vašu slabu ocjenu iz zadnjeg kontrolnog. Maja je samo kimnula glavom i pogledala u pod, kao da je nešto slutila.

Pokucala je na vrata i ušla. Profesor se pravio da čita njezin kontrolni, ali je u sebi ponavljao riječi koje je unaprijed smislio. - Majo, ozbiljno će profesor, primijetio sam da me neprekino gledate na predavanjima. Nemojte misliti da čovjek mojih godina ne primjećuje ženske poglede. I ja sam vas primijetio, prvog dana kada ste stigli u novi razred. Imali ste onu crvenu ljetnu haljinicu i ako smijem primijetiti niste nosili grudnjak.

- Ali profesore, molim Vas, pokušala ga je prekinuti Maja, krivo ste me razumjeli.
- Ne treba vam biti neugodno, godine ne moraju biti prepreka, znate ja znam mnogo ljudi koji....

Maja je briznula u plač, ustala je i izjurila iz kabineta. Tisuću misli joj je tog trenutka prolazilo kroz glavu. Sjetila se kako se obradovala kad joj je majka za 18 rođendan priopćila ime njezinog (nezakonitog) oca i kako je bila sretna kad je otkrila da je profesor Majnarić upravo taj njezin dugo očekivani otac. Koristila je svaku prigodu da ga promatra, upijala je svaku njegovu rečenicu, od prijateljica je doznala sve o njemu. Čak se sprijateljila s njegovom kćerkom Lindom ne bi li mu bila što bliže.

A sad, sad je ta iluzija nestala u trenu. Nije mogla shvatiti kako njezin vlastiti otac može biti ovakva svinja. Njezin novi svijet bio je uništen u trenu i lik oca postao je opet samo blijeda slika.

Drago društvo dok vi ovo čitate ja sam na moru. Za kraj sezone priremio sam jednu romantičnu priču.

Daklem ide to ovako nekako:

Bilo je kasno popodne tog sunčanog svibanjskog dana 1984. Gospodin Florijan je, po ustaljenoj navici, prošavši kraj velikog čempresa, sagnuo glavu kako mu grana ne bi odnijela njegov lijepi blagdanski šešir kojeg bi na glavu stavljao samo kad je nedeljom išao na misu ili kad bi posjećivao svoju suprugu Ankicu.

Danas nije bila nedjelja. Ankica je po svom dobrom običaju ležala u svom grobeku (šeti red, gr. mjesto br. 19) i nestrpljivo čekala svog Florijana kako bi s njim popila svoju popodnevnu kavicu i popričala o novostima iz susjedstva. Florijan je zastao pred grobom, osvrnuo se oko sebe te iz vrečice izvadio dvije šalice za kavu i bakrenu džezvu. Iz plastične bočice je izlio kavu u džezvu. Kava se još pušila.

Kavalirski je natočio prvo Ankici pa onda sebi. Stoječki ispijajući vruće gutljaje kave pričao je Ankici o tome kako su se u kuću do njih uselili neki ljudi iz Bosne i kako se stara Šalekica opet napila pa su je ljudi ujutro našli u grabi kraj "Malog raja". Žalio se Florijan i na cijenu struje koja je već 6 put ove godine otišla gore i kak je zapravo nemoguće živjeti s njegovom penzijom ("bilo nam je lakše kad si ti bila živa").

Sunce je već zašlo za horizont kad je Florijan ispio zadnji gutljaj. Prišao je Ankičinoj slici iz mlađih dana koja je stajala na nadgrobnoj ploči i strasno je poljubio kao što je to uvijek činio na odlasku u zadnje dvije godine. !!!!!! Ankica mu je uzvratila strasni poljubac!!!! Florijan se nikako nije mogao odvojiti od njenih usana, uhvatila ga je gadna panika. Vrištao bi ali usne kao da su mu bile zaljepljene za njene. Upro se je rukama o ploču i nekako se je uspio odvojiti od nje. Počeo je preskakivati grobove ne bi li se dokopao izlaza. Florijan više nije dolazio često, a kavu više nije nosio.

Iza velikog čempresa Hrvoje i Ivan, zaposlenici gradskog groblja, su se valjali od smijeha držeći u ruci super ljepilo.

Pročitavši jučerašnju priču, ženica mi se raznježila i sve mi je oprostila. Oboje smo se nasmijali do suza. Ona se ničeg naravno ne sjeća (osim prstena). POUKA: Nije istina da žena uvijek "zna".

Muškarci, priznajte svoje grijehe i pokajte se, isplati se....

Danas slijedi jedna moja "epizoda" od prije par godina.

Molim bez moralnih osuda u startu, jer se sigurno i vama dogodila (ili će vam se dogoditi) slična moralna dilema. Koliko god mislili da ste savršeni i da ne možete pogriješiti, ponekad je izazov jači od vas.....Što bi rekao moj pokojni stari: svi smo krvavi ispod kože!


Dakle priča ide ovako nekako:

Neki će reći "to je nemoralno", neki će odobravati riječima "ako ne sazna to se ni ne računa", ali samo ja znam pravu istinu. Muči me savjest, nije da me ne muči, ali opet kad bolje razmislim nisam mogao ništa protiv toga. Nikad prije tog dana nisam ozbiljno slagao ženu, a kamoli je prevario. Međutim tog dana, suprotno svim mojim načelima etike i morala, nisam mogao postupiti drugačije. Nemojte me suditi, jer da ste se našli u mojoj situaciji postupili biste isto. Dugo sam smišljao razlog, gutao knedlu u grlu i nervozno šetao po kući. I na kraju izustio laž:

- Draga zaboravio sam kupiti pelene, morat ću skočiti do dućana po njih.

Pelene... Malo mi je bilo neugodno što sam se tog trenutka morao poslužiti djecom, ali to je bilo najuvjerljivije što sam mogao smisliti. Za svaki slučaj, sakrio sam dvadesetak preostalih pelena u ormar, kako žena ne bi posumnjala.

- Po pelene? Meni se čini da je još bilo u paketu jučer. - konstatirala je žena.
- Ima još samo dvije, a treba kupiti i maramice, idem u DM, tamo su jeftinije - izvalio sam ja sa sigurnošću iskusnog brižnog oca.

Izletio sam iz stana brišući znoj sa čela. Uvijek kad ozbiljno lažem, a to je zaista rijetko, znojim se k'o pas. K'o lažljivi pas. Upalio sam auto i stisnuo gas do daske. Vraćao sam se na posao, jer je ona bila tamo. Bilo je već oko 6 popodne kad sam stigao. Izgledalo je da više nema nikoga u zgradi. Svjetla su bila pogašena. Otključao sam i ušao u zgradu te otišao u svoj ured. Ona je bila tamo, na stolu. Uzeo sam je, bez riječi.

Kući sam se vratio kroz sat i nešto, noseći pelene i maramice koje sam kupio u dućanu ispod zgrade. Naravno da nisam stigao do DM-a.

- Odvratna gužva, bila je neka saobraćajka pa sam čekao u koloni - , pokušavao sam se unaprijed opravdati. Ništa nije posumnjala.

.................................................................................................................

Sljedeće jutro probudio sam se u osam i ustao prije nje. Bila je subota i imali smo cijeli dan pred sobom. Veselio sam se tome i htio sam ga učiniti posebnim. Nju sam želio učiniti posebnom. Ne, nije to bila grižnja savjesti zbog jučerašnjeg događaja, bilo je to moja iskrena želja. Pripremio sam doručak kakav ona voli i posebno se potrudio oko aranžiranja stola, što mi inače baš i nije jaka strana. Ona se probudila oko pola devet i ušla u kuhinju u svojoj svilenoj kratkoj spavačici. Bila je zanosna kakva samo ona zna biti. Prišao sam joj i poljubio je.

- Sretna ti godišnjica braka draga -
- I tebi dragi - uzvratila je s nježnošću i razvukla usne u osmijeh kad sam joj darovao malu crvenu kutijicu.
- Sjetio si se?? Nisi zaboravio?
- Naravno da nisam, taj dan nikad ne zaboravljam.

Otvorila je kutijicu i skočila od sreće.
- Prekrasan je! - uzviknula je - Zapamtio si da sam ga gledala za Božić.
- Aha - odgovorio sam smireno.
...................................................................................................................

Moja ženica u svoj svojoj sreći nije bila ni svjesna što sam sve proživio u protekla 24 sata. Prvo me je jučer ujutro uznemirio alarm na mobitelu. Na zaslonu je pisalo: Sutra je god. braka, kupi poklon. Blažena tehnika, pomislio sam i istog trena počeo grozničavo razmišljati što kupiti. Treba biti nešto veliko, nešto od čega će joj stati dah, jer je brojka bila okrugla. Na sreću, sjetio sam se da smo za Božić proveli pola sata na zimi, pred izlogom, diveći se jednom dijamantnom prstenu od bijelog zlata. Ona se divila prstenu, a ja cijeni. Sad nije više bilo uzmaka, a bogami ni vremena za smišljanje plana B. Molio sam Boga da je prsten još tamo. I bio je. Olakšao sam račun za izvjesnu količinu novaca i vratio se sav ponosan na posao. Odmah sam ga pokazao tajnici koja je iskolačila oči i za trenutak poželjela biti na mjestu moje žene.

Prsten sam ponosno stavio na stol, jer sam očekivao da će se glas proširiti te da će se doći diviti i ostale kolegice. I tu je i ostao. S obzirom da je bio petak, brže bolje sam se spakirao i otišao kući. Zaboravio sam crvenu kutijicu s prstenom na svom radnom stolu.



Ostatak priče znate, pa sad sami prosudite da li je cilj opravdavao sredstvo i da li je moralno što sam prevario ženu.

Konačno da uhvatim malo vremena za pisanje. sad ću ja opet, samo što nisam.

Vrtim ja po glavi tisuću kvalitetnih tekstova, priča, kritika i ostali gluposti, ali jednostavno se ne mogu prisiliti da navečer sjednem za kantu i nešto našvrljam. Preuzeo me konzumerski mentalitet. Jebi ga, labilan sam po tom pitanju (moja bi žena rekla lijen).

I eto danas vidim ne kemoj stranici banner bloga i upitam se što je s mojim davno ugaslim blogom? Vidim ja ljudi posjećuju, čitaju, preko 10.000 posjeta u 2 godine...

Pa reko da našvrljam nešto dok sam uzeo kratku pauzu na poslu.

E, jebi ga, pauza prošla.

A ja mislio da imam fini i pristojan blog. Evo kako ljudi dolaze do mog Bloga:


4. www.google.com/search?q=samar prica jebanje&hl=en&lr=&start=30&sa=N 1
5. search.yahoo.com/search?p=jebanje mama i sina&prssweb=Search&ei=UTF-8&fl=0&fr=FP-tab-web-t&b=41 1

Nego mogao bih malo i pisati.....

Možda najesen.

luka: tata jesi ti čuo za ime đoni bravo?
tata: jesam, to ti je onaj lik iz crtića.
luka: daaaa, a jesi li primjetio da kablovska televizija vrši utjecaj i na našu televiziju.....
tata: kak to misliš?
luka: pa počeli su reklamirati đoni brava i na običnoj televiziji.

luka: imam svojih nekoliko integralnih pjesama kao što su "kavana", "prikaze", "kolonija"..... Ne želim slušati one neintegralne pjesme, one su bez veze.
..........................................................................................................
luka: recimi mi tata koliko će ta zabrana ne igrana igrica na kompjuteru trajati
tata: pitaj mamu.
mama: samo sutra.
luka: jeeee, samo jedan dan kazne, huuuuuura!!!!!!!!!!!!!!!.

(zabrana zbog šaranja po zidu),
................................................................................................
(pet minuta kasnije ničim izazvan):
ja sam luka i ispričat ću vam par svojih priča o životu: ne volim raditi , volim se samo igrati. Zaposlit ću se tako da ću se baviti pilanom (op. tate: valjda misli na naše živce), na korak od naše kuće.


luka: toliko od mene za danas.

Ja sam Luka imam 5 godina i ispričat ću vam par priča:

pozor svim čitateljima. Luka spasio psa i pas je ozdravio. spasioc Luka... sad je kod nas 1280 godina. jedan striček teško poremećen zbilja na odvratan način jučer u popodnevnim satima pozdravio se od svog ljubimca psa mješanca tako da ga je živog zavezao u vreću i bacio u konterjner i zapalio. to je slučajno vidio jedan prolaznik ikoji je u popodnevnim satima o tome obavijestio vatrogasnu postrojbu. nakon što su vatrogasci ugasili vatru u kontejneru su pronašli mrtvu životinju u ukočenom položaju. sada nova vijest.

Tata: čekaj luka rekao si da si spasio životinju a sad vidim da je ona mrtva.....

Luka:ma to je bila jedna druga životinja kažem ti. znaš .....bila je isto pas ali sivi, a onaj je bio crni pa sam ja preskočio vatreni krug i ušao i spasio ga.

bio je lijep i sunčan dan, a onda je na radiju stigla neočekivana vijest. velikom brzinom su se prema Zemlji približavali ljudi meteori. ljudi su se obranili tako da su ispalili 15 bojenih glava. svih 15vih je dobro ciljalo ali su samo na dva djela pukli pa su se opet sastavili. Spas ljudima bio je jedino Superman i on ti je krenuo u nemoguću misiju i udario je jednog čovjeka meteora u trbuh i on mu je postao težak ko kamen. i to je to.

O Aladinu. Aladin ti je bio jedan čovjek koji je čuo za jednu svjetiljku i koja je skrivena u jednoj pečini i ako je nađeš izađe duh. leteći tepih mi je napravio duh.1111lh-,luka.


Ja ću pobijediti sve pojaseve sa svojim kung fu koracima. a ima još kung fu prijatelja a to su kungfu mačak zmaj i magarac.

tata: luka što misliš kako si došao na svijet?

luka: tako da me je Bog poslao a vi ste se spojili.

tata: kako misliš spojil?

luka: mama me rodila a ti si joj sa svojim jajcima malo pomogao.

---.-..-.-.-...-.-.-.-..-..1000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000

luka: tata jel to gugl?

tata: je sine.

luka: a još nešto u vezi tog spasa i psića....

tata: što je po tebi smisao života?

luka: pa ne znam što.što to znači smisao života? reci ha? (malo razmišlja pa veli) pa da se igram!

tata: a kad budeš stariji i veći?

luka: onda ću čuvati djecu

tata: koju djecu?

luka: pa imat ću kad budem tata svoju djecu pa ću biti otac, pa deda....

tata: a kad se misliš oženiti?

luka: 1225.

tata: ali sada je po tebi 1280. nemreš se oženit u prošlost.

luka: onda 1841.


G ,,BHHHHHHHGTZGGZJKJK (to se luka lijepo pozdravio vlastoručno s vama)

tata: Luka, mislim da si upravo postao najmlađi bloger. ili se varam.....

malo ću oživiti ovaj blog.

Ma gledam ja šta se to događa s našim Viborom i njegovom Blogom. opasno je to pisat. Ako me žena provali da inkognito pišem dnevnik mogla bi me i otpustit. A što ću onda jadan ja.....?

Ovoga ljeta, najkvalitetniji dio dana mi je bila je stanka za ručak. S obzirom da je atmosfera u OUR-ima bila podosta opuštenija u odnosu na ostatak godine, našlo se vremena za kvalitetnije zakuske mimo uobičajenog menua u radničkim menzama iliti restaurantima društvene prehrane. Uz izvrsne delicije naših domaćih čevapdžinica, pizzerija te ponekad mexičkih i talijanskih restauranta znalo se naći raznoliko društvo iz raznih naših uglednih firmi u domaćem i stranom vlasništvu, a teme su bile i više nego zanimljive. Jedna od kvalitetnijih, koja se višekratno ponavljala, bila je donosi li nam više novca uistinu i više sreće ili nam ipak krade našu slobodu. Konkretno potegnuli smo pitanje zarada u našim firmama i koliko smo spremni žrtvovati svog slobodnog vremena, obitelj i prijatelje za više novca, bolje karijere, titule i sl..

Da smo o ovoj temi razgovarali prije par godina, nakon faxa, zaključak bi se nametnuo sam po sebi: karijera, karijera i samo karijera bez kompromisa. Ali začudo, izgleda da rane tridesete rade svoje. Mislim da smo svi došli do one faze svojih karijera tako lijepo opisane u ekonomskoj literaturi: Spremni smo raditi i za manje novca, s nižim činovima i beneficijama, a za više slobodnog vremena.

Da, jesmo, ali samo na teorijskoj razini. U praksi to ne funkcionira zbog kredita, raznih obaveza i neobičnih, ali ponavljajućih troškova koje smo si tijekom vremena natovarili na leđa. Tako smo si lijepo ukrali vlastitu slobodu za šaku kuna.

Možda zvuči patetično, ali je istinito.

Da, nisam se već nekoliko postova ozbiljno pozabavio M-Ž odnosima. Nisam namjeravao ni danas, ali moja je ženica jučer kupila nove cipele. Tipično ženski. Svojoj zbirci od 45 pari dodala je i 46 par. Uvijek sam se pitao zašto je meni dovoljno 5 pari cipela zajedno s tenesicama i papućama te natikačama za more, a ženama nije. Ozbiljno govorim,! I tako sam ja jučer ozbiljno pop… i napravio reviziju po ormarima i izbrojao 45 raznovrsne ženske obuće. Na moje pitanje "zar ti to nije dosta" njezina taktika obrane bila je otprilike sljedeće:

"Tu si računao i 5 pari papuča, 6 pari natikača za plažu, ovih 11 pari prastarih cipela otprije 5 godina! Da vidiš koliko cipela ima Renata ne bi mi tu držao prodike!!!"

I nakon što je velikodušno onih 11 pari dala u Caritas, a natikače za plažu i dio papuča pospremila u podroom, u našem novom ormaru za cipele (koji smo uzgred budi rečeno platili 5K kn) nastala je velika praznina.

"Jel sad vidiš kaj mi je ostalo??? Jel vidiš???", tužno je uzdahnula moja ženica i netom nakon toga dodala:
"A Renata si je kupila povoljno zimske cipele xylonu…."
"Koliko je to povoljno?", upitam ja.
""Pa koštale su 900 kuna, a sad su 750, veli da je ostalo samo par komada, mogli bi sutra poslije posla skočit u yx centar po njih kad su tak povoljne"

Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!